Ukoliko postoje neke dobre stvari koje nam je donijela pandemija Covid -19 onda je to fokus na zdravlje općenito kao i prepoznavanje važnosti brige o mentalnom zdravlju svih, naročito djece. Svugdje oko nas su bile posljedice socijalne izolacije, školovanja kod kuće, promjena u rutinama i rasporedima. Osim toga, dugo je vladala atmosfera strahovanja za zdravlje, praćenje vijesti o oboljelima i umrlima. Sve se to itekako reflektira na našu djecu. Jako je važno prepoznati znakove upozorenja da naše dijete ili tinejdžer treba pomoć psihoterapeuta, bilo da je to vezano uz tadašnju pandemiju, neke druge okolnosti u životu, eventualni psihički poremećaj ili emocionalnu poteškoću. Koji god je mogući razlog da naše dijete treba pomoć psihoterapeuta, na nama je odgovornost prepoznavanja znakova i organizacije pomoći.
Roditelj uvijek želi ono što je najbolje za dijete
Ako dijete slomi ruku ili ima temperaturu odvest ćemo ga liječniku bez razmišljanja. Ipak, kad to isto dijete pati od nesigurnosti, napetosti, straha ili tjeskobe ne znamo uvijek što učiniti. Možda ne prepoznajemo da se radi o problemu, možda smatramo da problem nije ozbiljan ili da je odraz nekakve prolazne, trenutne situacije. Kako god, srećom, postoji puno opcija za roditelje koji nisu sigurni što učiniti. Možemo se savjetovati sa pedijatrom, školskim psihologom ili psihijatrom. Ne trebamo se osjećati uplašeno, stigmatizirano i usamljeno kad se radi o zaštiti dječjeg mentalnog zdravlja.
Današnja djeca odrastaju u vrlo stresnom razdoblju osim što je djetinjstvo i odrastanje samo po sebi stresno. Svuda oko njih je pritisak da moraju biti najbolji, da moraju biti popularni, da moraju imati prijatelje, hobije, dobar izgled. I roditelji su pod stresom da stignu biti uspješni na poslu, kod kuće. Kako se to dogodilo da je djetinjstvo prestalo biti bezbrižan period i postalo “pravi pravcati posao”?
Djeca reagiraju drugačije od odraslih!
Djeca na svoj način proživljavaju stres, emocionalne traume, promjene u svojoj okolini. Ne znaju razumjeti što se događa, nemaju riječi i načine da objasne što ih muči, a najmanje imaju alate kako se s tim nositi. Rijetko koje dijete ima sposobnost refleksije, odnosno razumijevanja samoga sebe pa ako ih pitamo što osjećaju, kako se osjećaju slegnut će ramenima, neće željeti razgovarati, ispoljavat će promjene u načinu ponašanja, reagirati otporom ili ljutnjom. Roditelji se, suočeni s tim, ne snalaze. Ni sami nekad nemaju vještinu emocionalnog izražavanja i shvaćaju kasnije da nikad nisu s djecom otvoreno razgovarali. Pa tako naročito ne znaju razgovarati kad se počne događati nešto što ne razumiju. Vrlo često smatraju djecu “teškom”, “neposlušnom”, “razmaženom” ili “zločestom”. Često tek uz pomoć razgovora sa stručnjakom mogu uvidjeti koliko su bili u krivu.
Kad se s djetetom počne nešto događati, nešto što mi roditelji ne razumijemo, ne snalazimo se, ljutimo se, pokušavamo “na silu” istražiti o čemu se radi. Neko dijete će biti otvoreno za razgovor i verbalizirat će svoju ljutnju, tugu, nemir ili nam ispričati što mu se događa. Drugo dijete će se povući u sebe. Možda ćemo smatrati se radi o prolaznom i beznačajnom problemu iz naše odrasle perspektive (posvađala se s prijateljicom, pa što?) no za dijete se i naizgled najmanji problem može činiti nerješiv i traumatičan. Kako prepoznati kad je vrijeme da prestanemo spekulirati i pretpostavljati i obratimo se stručnjaku?
Postoje tri skupine znakova koje nas trebaju ponukati da potražimo pomoć za svoje dijete (a i za sebe):
Prva skupina znakova su oni koje ispoljava dijete:
Promjene u prehrani ili spavanju
Ukoliko su se navike prehrane ili spavanja drastično promijenile bilo da dijete odbija hranu ili pretjerano puno jede, bilo da premalo spava ili da dane provodi spavajući, to su znaci da se nešto promijenilo i da to ne smijemo ignorirati. Pretjerano spavanje ili nespavanje kao i promjene u prehrani mogu ukazivati na depresiju, anksioznost ili poremećaj hranjenja.
Promjene u ponašanju - problemi u ponašanju
Ukoliko dijete u posljednje vrijeme ima česte ispade destruktivnog ponašanja, nagle i burne reakcije, nasilno i agresivno ponašanja prema svojoj okolini ili prema sebi u vidu samoozljeđivanja vrijeme je da potražimo pomoć. Zlouporaba alkohola ili droge također se smatra destruktivnim ponašanjem. Mnoga djeca izražavaju emocije kroz negativno ponašanje, odgovaranje roditeljima i nastavnicima, kršenje zadanih pravila, svađanjem ili tučnjavom s vršnjacima. Samoozljeđivanje je često znak emocionalne boli, čin kojim dijete emocionalnu bol pokušava zamaskirati fizičkom boli. Meni na pregled vrlo često roditelji dovedu dijete kad primijete da je popustilo u školi ili počelo markirati. Svi ti vanjski znakovi ukazuju na unutarnje promjene koje dijete proživljava, a s kojima se ne zna nositi.
Učestali i jaki osjećaji tuge i zabrinutosti
Ako je dijete neobično zabrinuto, tjeskobno, napeto, tužno kroz produženi period vremena i to ometa njegovo uobičajeno funkcioniranje bit će signal da je djetetu (i nama) potrebna pomoć stručnjaka. Isto tako, učestalo razgovaranje ili spominjanje smrti i/ili umiranja, preokupacija životom i smrti, naročito ako slijedi nakon gubitka važne osobe ili kućnog ljubimca. Imajmo upaljene radare na spominjanje beznačajnosti ili besmisla života ili na izražavanje “da bi bilo bolje da ih nema”.
Socijalna izolacija
Udaljavanje i izoliranje od dotadašnjih prijatelja, osamljivanje u vlastitu sobu je znak da se s djetetom nešto događa. Mogu obrisati svoje profile s društvenih mreža što je naročito zabrinjavajuće znajući da djeca u današnje doba često unatoč fizičkoj izolaciji i dalje imaju mnoge načine da ostanu u kontaktu sa svijetom i s vršnjacima putem društvenih mreža na svojim mobitelima. Socijalna izolacija može biti znak depresije, tjeskobe ili zlostavljanja u školi ili društvu, čak i nasilja u ljubavnim ili prijateljskim odnosima. Potrebno je poticati razgovor s djetetom ako primijetimo da se ovakvo nešto događa i potražiti savjet i pomoć stručnjaka ukoliko osjetimo da je djetetu potrebna pomoć stručne i objektivne osobe.
Regresivno ponašanje
Vrlo je uobičajeno da se djeca počnu regresivno ponašati nakon nekog značajnog događaja, za njih traumatičnog događaja. To može biti situacija poput roditeljskog razvoda, rođenja brata/sestre, selidbe u novu sredinu ili smrti (gubitka) važne osobe ili ljubimca. Regresivno ponašanje može uključivati mokrenje u krevet, spavanje s roditeljem u krevetu, pretjeranu plašljivost, zahtjevnost, “cendranje” ili nemogućnost da ostane samo.
Usmjerenost na fizičke simptome
Dijete koje je pod stresom može kroz tijelo manifestirati svoj emocionalni nemir. Može se početi žaliti na učestalu trbobolju ili glavobolju. Bolovi se mogu pojaviti u trenucima kad treba krenuti u školu ili na izlet s vršnjacima, a smanjiti ili nestati kad je dijete kod kuće. Naravno da će se svaki roditelj prvo trebati uvjeriti da je dijete fizički zdravo i da nema nikakvih razloga za fizičku bol, a zatim odvesti dijete stručnjaku koji će kroz razgovor pokušati otkriti drugi uzrok fizičkih bolova.
Druga skupina znakova su oni koji leže u okolini
Ponekad (vrlo često) dijete neće manifestirati niti jedan od gore navedenih problema. Ipak, kao roditelji trebamo paziti i na određene situacije koje i nama, a i našoj djeci mogu “teško pasti” unatoč tome što se čini kao da se dijete s tim nosi bez problema. Ukoliko se razvodimo, naročito kad taj razvod nije baš harmoničan i jednostavan(a koji jest?), ukoliko smo se preselili i dijete je moralo promijeniti školu, stan, okolinu, prijatelje, svoju sobu, ukoliko smo izgubili važnu osobu od bolesti ili nasilne smrti, ukoliko prepoznajemo kod sebe simptome rasijanosti, iritiranosti, stresa koji se onda prenose na kućnu atmosferu i na naš odnos s djetetom, ukoliko smo teže oboljeli ili je oboljela osoba u našoj obitelji -potrebno je pažljivo monitorirati dijete i pružiti mu priliku za razgovor, za izražavanje ljutnje, tuge i nezadovoljstva. Ja uvijek mislim da je prirodnije u takvim situacijama da dijete izražava ono što osjeća nego da se sa svim životnim nedaćama nosi zrelo, “kao veliki”. Jer ispod tog naizgled zrelog i staloženog ponašanja vrlo često se događaju prave emocionalne bure s kojima se dijete ne zna nositi.
Treći znak da trebamo potražiti pomoć je jednostavno “dobar stari osjećaj” da nešto nije kako treba ili, nazovimo ga, “majčinski instinkt”
Ja sam više puta imala priliku primiti roditelje koji su se došli savjetovati sa mnom samo na osnovu svog osjećaja da nešto ne valja i uglavnom sam ih savjetovala na koji način da pristupe djetetu i s njim razgovaraju. Ponekad bi me njihova priča i alarmirala pa bih ih zamolila da dovedu i dijete. Bez obzira na to ima li naš strah i oprez smisla i je li zaista utemeljen, taj roditeljski osjećaj dovoljan je razlog da potražimo pomoć. Roditelji najbolje poznaju svoje dijete i u nekim situacijama čini se da se dijete ne nosi dobro sa određenom situacijom, a u nekim situacijama čini nam se da se mi sami ne znamo nositi sa određenom situacijom i svojim nesnalaženjem nismo podrška djetetu ili mu čak otežavamo. Ponekad će samo naš razgovor sa stručnom osobom biti dovoljan da nam umanji strah i da stvari drugačije sagledamo i normaliziramo, a ponekad će stručna osoba možda i potvrditi da smo dobro učinili što smo došli i da dijete zaista treba pomoć.
Za kraj..
Imam potrebu reći da mentalnom zdravlju i zaštiti istog treba dati barem isto onoliko pažnje koliko dajemo svom poslu ili fizičkom zdravlju. Ako mi kao roditelji to nismo dobili kroz svoje djetinjstvo možda možemo odgajati svoje dijete da se nauči izražavati, da nauči da ne postoje dobre i loše emocije, da se osjećaja nikad ne treba stidjeti, ali da ih je moguće naučiti izražavati na zdrav i produktivan način. I konačno, uključivanje djeteta u psihoterapiju onda kad je to potrebno otvorit će mu vrata novom iskustvu sebe, prostoru u kojem na siguran način s objektivnom stručnom osobom može istraživati svoj unutarnji svijet, preispitati svoja razmišljanja, vjerovanja i poglede na stvari te naučiti upravljati svojim osjećajima i ponašanjem.
Članak je originalno pisan za časopis Sensa te ga možete pronaći na linku.
Autorica teksta: dr. sc. Vesna Hercigonja Novković