Teenager, pubertet i adolescencija
Na samom početku važno je objasniti navedene pojmove:
Teenager je engleski izraz koji se odnosi na djecu u rasponu dobi od 13 do 19 godina (od thirteen do nineteen).
Pubertet je period u kojem se događaju biološke, fizičke i psihološke promjene kod djece, a najčešće počinje oko 11 i završava oko 16, 17.
Adolescencija je prijelazno razdoblje između djetinjstva i odrasle dobi. Iako dobne granice adolescencije nisu jednoznačno definirane, okvirno se smatra da adolescencija započinje u dobi od oko 10 godina, a završava u ranim dvadesetim godinama. Danas adolescencija traje duže nego ranije jer se djeca i mladi ljudi sve kasnije osamostaljuju. Dakle, može se reći da je period puberteta samo dio adolescencije koji se odnosi na biološko sazrijevanje.
Odgajanje teenagera može biti teško, ponekad se čak i činiti nemogućim
Ova tema meni osobno je vrlo bliska jer imam tri kćeri od kojih su dvije adolescentice, a najmlađa samo što nije zakoračila u taj svijet. Bez obzira na sva moja stručna znanja, odgajanje je istovremeno i izuzetno zahvalan, ali i trnovit posao i ne postoji dan da se ne propitkujem i ne osjećam veliku zbunjenost i preplavljenost upitnicima „Jesam li trebala drugačije? Ili „Šta je sad OVO?“ Ne postoji roditelj koje je cijepljen protiv toga i onaj koji će vam reći da je s njegovim teenagerom sve išlo glatko i bezbolno.
Odgajanje teenagera može biti teško, ponekad se može činiti nemoguće. Mnogi teenageri izuzetno su neorganizirani, treba ih stalno ganjati i kontrolirati, uspavani, neuredni, loše volje, drski, burnih reakcija, bez ikakvih socijalnih i komunikacijskih vještina kod kuće ili pak jako zatvoreni u sebe. Može vam se činiti kao da je za njih jedini izlaz ili vojska ili psihoterapija. Ili pak, vojska za njih, a psihoterapija za vas.
Period "bura i oluja"
Neuroznanstvena istraživanja ukazuju, nažalost, da se dijelovi mozga koji nam pomažu u donošenju zrelih odluka ne razviju do srednjih 20-tih i da se riskantno ponašanje čini vrlo privlačno u dobi u kojoj je osjećaj straha potisnut, a impulzivnost jedna od najviše izraženih osobina. Stoga teenageri spadaju u rizičnu skupinu za isprobavanje novih stvari od čega mnoge nisu dobre za njih. S druge strane, roditelji se uglavnom pribojavaju ulaska njihovog djeteta u teenagerske godine jer strepe od tog „strašnog“ perioda tzv. bura i oluja pa unaprijed zauzimaju izuzetno oprezan i osuđujući stav zbog kojeg se odnos s djetetom može bezrazložno pogoršati.
Ipak, u mnogočemu odgajanje teenagera može biti lakše nego odgajanje male djece. Da bi to bio slučaj, mi roditelji trebamo prilagoditi svoj način komunikacije s njima, svoja očekivanja od njih i manje-više sve što smo do tad radili.
Ne postoji univerzalna formula
za preživljavanje teenagerskih godina jer ono ovisi o samom djetetu, vama kao roditelju i dotadašnjem odnosu no ipak imam nekoliko savjeta koje sam sakupila tijekom odgajanja vlastite djece, kroz razgovore sa svojim pacijentima i njihovim roditeljima kao i kroz razgovore s prijateljima, sve roditeljima teenagera (puno hvala na otvorenim razgovorima i korisnim savjetima Ivi, Maji, Divni, Igoru, Tomislavu i Saši (m.m.), mojim prijateljima koji su iskreno progovorili o tome kako su se trebali prilagoditi i što su trebali promijeniti kad su njihova djeca postala teenageri).
Više nismo glavni u donošenju svih odluka, zakoračimo unazad
„To je moj život!“ „Ja odlučujem!“ Diže nam se kosa na glavi od izjava koje nam servira naše dotadašnje mladunče koje je u potpunosti ovisilo o nama i uvijek gledalo u nas kao da sve znamo. Odjednom želi samo odlučivati o svom životu i smatra da je dovoljno zrelo zato. Koliko god to bilo zastrašujuće, zamislite alternativu. Ono što na kraju dana svaki roditelj želi je da njegovo dijete nosi vlastitu glavu na ramenima. Da ne bude podložno tuđim utjecajima. Nažalost, to se odnosi i na nas. Treba preboljeti činjenicu da smo se od sveznajuće, najdraže osobe preko noći pretvorili u „personu non gratu“. Distanca koju dijete zauzima može se odnositi na odabir odjeće, frizure, odabir prijatelja, muzike, srednje škole. Može odlučiti napustiti dotadašnje interese ili hobije i prihvatiti potpuno nove. Sviđalo se to nama ili ne. To svakako ne znači da postajemo permisivni ili neuključeni već samo da se kvaliteta i kvantiteta naše uključenosti i podrške mijenja. Obiteljska pravila i dalje postoje, riječ NE i dalje je u upotrebi no naša uloga više nije rukovodeća nego suportivna.
Naš utjecaj je sad drugačiji, ali i dalje značajan
Bilo bi super kad bi teenageri dolazili s uputstvima za upotrebu, naročito za područja poput droge, alkohola i seksa i da bi se ta uputstva jednostavno mogla downloadati u našu djecu. No, nažalost to nije tako. Istraživanja su pokazala da davanje velikog broja informacija djeci u toj dobi nije efikasno kao npr. u osnovnoškolskoj dobi. U teenagerskoj dobi to će biti neefikasno i kontraproduktivno. Razlog tome je što se teenageri žele osamostaliti, odvojiti od vas kako bi se osjećali odraslim osobama. Dakle, neće prihvatiti vaše „govorancije“ jer će osjećati da ih tretirate kao djecu ili da ih ne poštujete. A na to su, u toj dobi, izuzetno osjetljivi. Unutar sebe oni se osjećaju podvojeno između djeteta i odrasle osobe. To im se ne sviđa i svaki vaš pokušaj da ih tretirate kao dijete doživjet će kao uvredu. Ako želite razgovarati s teenagerom nemojte držati govore niti vikati. U svojoj glavi zamislite neku odraslu osobu koju poštujete i sa svojim teenagerom pokušajte razgovarati kako bi razgovarali s tom osobom. Jer, ako vaše dijete samo osjeti trn nepoštivanja, prisiljavanja, optuživanja ili omalovažavanja iz vašeg načina razgovora, sve šanse da će vas čuti i poslušati padaju u vodu.
Puno, puno razgovora, i ne uvijek lakih
Ah kako je bilo lako razgovarati o omiljenim bojama, igrama i hrani s vašim djetetom kad je bilo mlađe. Sad, u teenagerskoj dobi svaki razgovor čini se kao da hodamo kroz emocionalno minsko polje, možda se izvučemo i uspijemo prijeći na drugu stranu, a možda nas napola puta raznese mina. Razgovori o seksu, izlascima, čak i o odabiru srednje škole ili fakulteta čine nas vrlo nemirnim i stvaraju nam neugodu. Teško je zatomiti vlastito neslaganje ili stav koji je različit od njihovog i ne skakati s negodovanjem na njihovo izražavanje mišljenja. Ali moramo razgovarati s njima. Moramo puno razgovarati. Iako to znači da trebamo propitati i promijeniti svoj način razgovora s njima. Oni nas i dalje trebaju. Trebaju svoje sigurno mjesto s osobama koje ih bezuvjetno vole u kojem bi mogli izraziti svoje mišljenje i svoje stavove. Kad govorimo o razgovoru važno je naglasiti da roditeljska prava vrijednost leži u slušanju, a ne u pričanju. Čak i kad imate puno toga za reći važnije je dati njima prostor da govore. Na nama je da prakticiramo mirnoću unatoč neugodi. Jer neće nam se uvijek sviđati ono što čujemo od njih, ali sama činjenica da su s nama podijelili dio sebe je veliki plus i zapravo poanta ove priče.
Ne smijete biti reaktivni, sačuvajte živce, nabrojite do 10
Teenageri znaju izuzetno burno i naglo reagirati. Ne razmišljaju prije nego što djeluju. Promišljenost nije osobina teenagera. Ali bi trebala biti osobina zrelih osoba. A to smo mi roditelji. Zato svaki put kad okrene očima na vas, zalupi preglasno vratima svoje sobe ili vikne „Pusti me na miru“ pokušajte odšetati do kuhinje, natočiti vode, popiti 10 gutljaja i nekoliko puta duboko udahnuti i izdahnuti. Nemojte odmah reagirati na svako njihovo ponašanje. Pustite ih da se sami smire, što je ujedno i dobra lekcija za njih, savladati samo umirenje. Nemojte svojim reaktivnim ponašanjem još produbiti sukob ili kreirati sukob iz nečeg što nikad nije bila njihova namjera. Po mom iskustvu, ako ne reagirate na njihovu ljutnju oni će vam doći kad se smire i objasniti svoje ponašanje.
Slušati ušima i srcem
Iako su u toj dobi izuzetno nekomunikativni naročito s roditeljima, slušanje je vrlo bitno. Treba slušati što govore i onda kad govore i onda kad šutnja govori umjesto njih. Potrebno je osluškivati i interpretirati njihovu šutnju i njihovo ponašanje. Ako vas nešto zanima, možete ih pitati. Nemojte postavljati pitanja „Zašto?“. Npr. "Zašto si obojala kosu?", "Zašto se ne družiš s dotadašnjim prijateljima?" Ili ne daj bože „Zašto ne učiš?“. Pitanja koja počinju sa "Zašto" uvijek kod teenagera zvuče kao osuda i oni se isti čas osjete napadnuti. Postavite pitanje „Kako to da….?" Ili "Što ti misliš o…..?" Takva pitanja su manje ugrožavajuća za njih i veća je šansa da će vam odgovoriti.
U svom poslu sam primijetila da teenageri zapravo jako vole razgovarati u situacijama i s osobama koje ih ne ugrožavaju. Vole filozofirati, vole dijeliti, ali imaju radare na kritiku i na pametovanje. Tretirajte ih s poštovanjem i otvorit će vam se.
Olabaviti, dati im prostora i imati povjerenja
Svrha teenagerskih godina je prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, primarno odvajanje od roditelja i stvaranje vlastitog identiteta. Teenageri nemaju mehanizme kojima bi taj prijelaz učinili blagim već se to odvajanje kod njih događa silom. Mi roditelji to trebamo shvatiti i uvažiti njihovu potrebu za odvajanjem te im omogućiti separaciju, a ne otežavati je svojim čvrstim držanjem za njih. Kako je moja prijateljica Iva lijepo naglasila „Što si učinio, učinio si“ misleći pritom na sve ono što smo usađivali u njih u svim ranim godinama prije puberteta, sad je vrijeme naplate minulog rada. Vjerujte im, s figom u džepu naravno, dajte im prostora, opustite malo te spone kojima ih čvrsto držite blizu sebe. Biološka potreba za odvajanjem od vas ionako je prejaka i odvajanje će se dogoditi htjeli mi to ili ne. Pa onda, zavalite se malo dublje na suvozačevo mjesto i prepustite im volan. Radi se o njihovom životu, ne više vašem. Ja uvijek volim sebe smatrati nekom vrstom mreže koja će ih uvijek uhvatiti kad padnu kako ne bi tresnuli i razbili glavu. Ali, sve do tog trenutka, hod po visini samo je njihov. I ne brinite, vi ste zauvijek njihova sigurna luka, baza u koju će se svako malo vraćati, ponekad po novac, ponekad po ručak, a ponekad po zagrljaj i razgovor.
Znamo da ne znamo
Ovo je zeznuta stavka. Zaista, kad malo bolje razmislite, za nas roditelje period puberteta izuzetno je težak. Teško nam je sjahati sa svog visokog konja sveznanja i suočiti se s činjenicom da neke stvari naše dijete zna koje mi ne znamo i da o nekim stvarima razmišlja drugačije nego mi. Počevši od toga da mu kroz slušalice trešti muzika za koju mi nikad nismo čuli, da prate youtubere, tiktokere i influencere čija imena ne znamo ni izgovoriti, do toga da imaju mišljenje i stavove kakvi su nama nepojmljivi. To je izuzetno teško prihvatiti pa postoji skupina roditelja koji pokušavaju biti u trendu kako bi se osjećali bliže svojoj djeci i onih koji jednostavno odbijaju prihvatiti bilo što novo i nepoznato. Ni jedan ni drugi stav nisu dobri. Budite autentični i iskreni prema njima i povremeno jednostavno priznajte da ne znate. Oni su ljudi budućnosti i puno toga od njih možemo naučiti samo ako priznamo da ne znamo.
Vrijedni savjeti mojih muških prijatelja
..uključujući i mog muža: pripremite se na manje spavanja, očvrsnite živce, uvijek budite na standby za razvažanje u 3 ujutro i nemojte nikad gasiti mobitel kad vam dijete nije kod kuće. Osim toga, teenageri koštaju puuuno više novaca.
Iz muške, očinske perspektive, odgajanje teenagera je skupo i zahtjevno jer nas iz dotadašnje komfort zone stavlja u pozicije stalne pripravnosti. Kako je moj prijatelj Tomislav naglasio, „nemoj piti ako ti je dijete izašlo van jer nikad ne znaš kad će te zvati da dođeš po njega u noćni klub“. Da ne govorimo o poražavajućem osjećaju koji nikako ne mogu provariti, kad im kćer ima vezu i gurnuti su iz pozicije najdražeg, najpametnijeg i najsnažnijeg muškarca u poziciju osobe s kojom više ne smiju biti viđeni u javnosti.
Za kraj...
Da, teenagerske godine veliki su udarac za roditeljski ego no istovremeno i prostor su da roditelji ponovo malo više pažnje posvete sebi i svojim potrebama. Jednog dana, gledajući unatrag, tome ćete se zajedno smijati. A što ćete se tek smijati kad vaša djeca jednog dana postanu i sami roditelji teenagera! Uživajte u vožnji!
"Onaj dan kad dijete shvati da su odrasli nesavršeni ono postaje adolescent, onaj dan kad im oprosti postaje odrasla osoba, a onaj dan kad oprosti sebi postaje mudar"
(A. Nowlan)
Autorica teksta: dr. sc. Vesna Hercigonja Novković